Josip Crnobori

Josip Crnobori (Banjole, 22. listopada 1907. – Zagreb, 12. kolovoza 2005.),akademski je slikar iz Zagreba, koji je veći dio svog života proveo u emigraciji.Godine 1998. darovao je gradu Zagrebu 91 svoje umjetničko djelo.

Većina djela nastala je za umjetnikova boravka u Argentini i Sjedinjenim Državama. Kolekcija međutim sadrži i vrijedna ostvarenja s motivima zagrebačkih veduta kao i portrete uglednih građana Zagreba iz perioda od 1937. do 1944. godine. Tematski zbirka se dijeli na: akt, biblijske motive, mrtvu prirodu, Pieta, portret, pejzaž, studije i crteže. Autor se je u radu najviše koristio tehnikom ulja na platnu. Zbirkom upravlja Galerija Klovićevi dvori. Zbirka je otvorena za stručnu javnost uz prethodnu najavu.

Životopis
Obitelj mu se preselila 1915. u okolicu Beča gdje je pohađao pučku školu, 1918. obitelj se vratila u Istru , gdje je nastavio pohađati talijansku školu, 1920. odlazi u Karlovac u Istarski internat, u Karlovcu pohađa gimnaziju.
Sa familijom se 1925. seli u Zagreb tu završava gimnaziju 1928. /29. Nakon toga upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu studij slikarstva kod Tomislava Krizmana i Maksimilijana Vanke. Akadamiju završava 1936. u klasi profesora Marina Tartaglie.
Prvu samostalnu izložbu ima 1937. u salonu Urlich u Zagrebu. Nakon toga sudjeluje 1938. godine na velikoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti, u Paviljonu Meštrović (Zagreb).
Odmah na početku rata izlaže s tadašnjom hrvatskom likovnom reprezentacijom (Bruno Bulić, Antun Augustinčić, Jozo Kljaković, Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Emanuel Vidović) na posljednjem ratnom Venecijanskom bijenalu - 1942.
Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske izlaže na skupnim izložbama hrvatskih slikara u Berlinu, Beču i Bratislavi. Naslikao je portret poglavnika Ante Pavelića na zahtjev tadašnjih vlasti, ali mu je rad odbijen kako je sam izjavio, to mu je nakon rata donijelo velike nevolje.[2]
Po završetku Drugog svjetskog rata Crnobori 1946., bježi u Italiju iz tadašnje novoustanovljene FNR Jugoslavije. Luta i izlaže po Italiji, druži se sa Zoranom Mušićem u Veneciji. 1947. odlazi roditeljima u Argentinu, gdje ostaje sve do 1978. kad se seli u New York. Tu slika za Metropolitan Operu portret Milke Trnine.
Crnobori se vratio u Hrvatsku 1999., nakon što mu je 1998. priređena velika izložba u Klovićevim dvorima u Zagrebu - Povratak slikara. Nakon toga je umro u Zagrebu 2005. u dobi od 98 godina.


NAKON DUGIH GODINA POLITICKOG PROGONSTVA SLIKAR JOSIP CRNOBORI KOJI JE PORTRETIRAO ANTU PAVELICA I RONALDA REAGANA PONOVNO U HRVATSKOJ
Povratak dug pola stoljeca
Vi ne znate s kakvim strahom sam zivio i pobjegao iz bivse Jugoslavije. Ljudi su nestajali, na cudan nacin, i za njih se vise nije znalo gdje su, sto je s njima. Jednostavno, nije ih bilo
Dosta mojih slika ima Luka Anic, Hrvat u Argentini. Slikao sam mu portrete, a narocito pejsaze koji su tamo neopisivo lijepi, skoro 60-tak slika. On ce te slike, koliko sam cuo, pokloniti Hrvatskoj. Obecao je to pokloniti svecenicima
Slikar Josip Crnobori, rodjen 1907. u Banjolama kod Pule, za sebe kaze da pripada zagrebackoj skoli slikanja, koja se umnogome nastavlja na Muenchensku grupu slikara: Racica, Kraljevica, Becica... Vrlo mlad, s 30 godina postigao je veliki uspjeh svojom prvom samostalnom izlozbom 1937. godine. Slovio je kao izvanredan portretist! Medjutim, Crnobori je, bez obzira sto jos nije dovoljno vrjednovan sigurno jedan od znacajnih hrvatskih slikara svoje generacije. Potpunija prosudba tek slijedi zato sto je iz Hrvatske emigrirao 1946. a u nju se vratio tek 8. studenog 1998. Ovaj razgovor je mnogima upoznavanje s njim, ali je i sazetak umjetnicke proslosti i zivota.
Gospodine Crnobori, molim Vas recite nesto o svojem slikarskom pocetku i svojem povratku u Hrvatsku?
-Nakon klasicne gimnazije upisao sam se na Umjetnicku akademiju u Zagrebu, a najvazniji profesor mi je bio Marino Tartaglia. On me je lijepo vodio pa sam vrlo mlad imao, 1937., prvu izlozbu. A vec 1938. godine Ivan Mestrovic mi je kupio veliku sliku na izlozbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti, zvala se “U atelieru”. Tu sliku su 1992. godine (nakon sto je oslobodjen njegov muzej), zarolanu izvadili van, a njegova kcer Marica je samo s tom slikom htjela napraviti izlozbu. Medjutim, neki su se ljudi zainteresirali, Braca hrvatskog zmaja, pa se skupilo oko 40 slika. Cak su dvije donijele i dva moja modela. Nazalost, ja tada na tu izlozbu nisam dosao. Trebao sam doci, ali sam nekako zivio u strahu.
Iz straha niste dosli?
-Da, bilo me strah. Vi ne znate s kakvim strahom sam zivio i pobjegao iz bivse Jugoslavije. Ljudi su nestajali, na cudan nacin, i za njih se vise nije znalo gdje su, sto je s njima. Jednostavno, nije ih bilo.
Najbolje slike prije iseljenistva
S 30 godina bili ste poznati i priznati slikar? Uglavnom ste radili portrete?
-Tada sam dobro cinio portret i na sadasnjoj izlozbi je jedan od prvih portreta portret Weismana, Zidova... Svakako sam bio poznat po portretima. Tada se od toga moglo dobro zivjeti. Naravno, trebalo je to dobro naciniti. Ali sada su pojmovi o ljepoti i dobrom slikanju drugaciji, to se promijenilo kao i mnoge druge stvari.
Sto je onda znacilo napraviti dobar, kvalitetan portret, koliko se to umjetnicki cijenilo?
-Dobar portret tada je znacio da se onaj koga se portretira prepozna. Ha, ha, ha! A inace trebao je biti dobro komponiran, dobro postavljen, i da je slikarski dobro uredjen.
Sto je za Vas slikarstvo? Vjerojatno imate svoje shvacanje, svoj pojam slikarstva? Smatrate li da pripadate nekom pravcu, skoli, cemu su recentni kriticari skloni? Kojem pravcu u hrvatskom slikarstvu biste pripali? Gdje biste se smjestili?
-Ja? Pa recimo tamo gdje su Racic, mladi Kraljevic, Uzelac, Kljakovic, Mestrovic u kiparstvu...
Kako su tada kotirali Hegedusic, grupa Zemlja koju je Krleza hvalio i protazirao. Je li to bio vise politicki program ili slikarstvo?
-Mislim da je to bilo i jedno i drugo. Ali ja o tome nisam nikada razmisljao, ja sam uvijek slijedio svoj put, svoj impuls. Sto je to, neka prosude drugi.
Slazete li se s misljenjem kriticara da je vase najvrednije slikarstvo ono sto ste naslikali dok niste emigrirali?
-Moze biti da je tako, to je zamah mladosti. Ali ja sam slijedio taj put, na koncu kao putokaz su mi sluzile i mnoge slike iz toga doba koje i sada imam...
Vi ste emigrirali iz Trsta, gdje ste imali izlozbu?
-Ja sam napravio izlozbu u Trstu, bila je prikaz onoga sto sam iz Zagreba donio. Bila je to velika izlozba koju su Talijani jako dobro prihvatili. Trazili su i da dodjem u Veneciju, na Bienale, kako bi se prezentirala, kako su oni rekli, La scola di Zagrabria. Ja to nisam prihvatio, jer sam se pripremao za put u Argentinu gdje su mi vec bili roditelji i tri sestre. Bio sam time okupiran na toj izlozbi u Trstu. Talijani su nas jako hvalili. Jako mi je godilo kako je moje slikarstvo opisao jedan talijanski kriticar Campitelli, rekao je; Socnante raza Slava - sanjarska slavenska dusa. A drugi je rekao; E un asai bon pittore - jedan jako dobar slikar... Oni su jako dobro to poznavali.
Sanjarska slavenska dusa
Otisli ste u Argentinu i tamo ste nastavili slikati?
-Slikao sam, itekako sam slikao. Odmah na pocetku sam se predstavio javnosti. Nasa skola je bila jako dobra, tako da nismo mogli grijesiti u proporcijama ljudskoga tijela. Ja sam tamo bio jako lijepo primljen.
U tamosnjim galerijama i kolekcijama ste prisutni?
-Da, da. Dosta mojih slika ima Luka Anic, Hrvat u Argentini, s juga Argentine na jezerima.Nauelhuapi, slikao sam mu portrete, a narocito pejsaze koji su tamo neopisivo lijepi, skoro 60-tak slika. On ce te slike, koliko sam cuo, pokloniti Hrvatskoj. Obecao je to pokloniti svecenicima. On je negdje od Obrovca...
Kada ste otisliiz Argentine?
-1978. u veljaci smo otisli u SAD. Tamo sam slikao za franjevce. Izdvojio bih jednu sliku na kojoj sam prikazao Hrvate iz svih krajeva u razlicitim nosnjama.
I u SAD-u ste dosta portretirali?
-Da, portretirao sam vecinom zanimljive ljude.
Portretirali ste i predsjednika Reagana?
-Da, to sam nacinio za jednu Amerikanku koja je udana za nasega Hrvata. Reagan je volio Hrvate...
S ponosom isticete da ste portretirali opernu divu Milku Trninu?
-Da! To je od mene trazio moj mecena Ladislav pl. Mihalovic. Gdja Trnina je od mene trazila da je portretiram u kostimu koji je bio izlozen u Etnoloskom muzeju. Portretirao sam je u njezinom stanu u Demetrovoj, bila je na broju 5. Ona je bila jako sretna 1941. kada je stvorena hrvatska drzava. Znate, mnogi danas to ne razumiju. Ne razumiju da vecina Hrvata tu drzavu nije voljela zbog Pavelica, nego zato sto je to bila Hrvatska.
Stan za slike
Kao Istranin, sto mislite o sadasnjem politickom stanju u Istri?
-Italija s Istrom nikada nije dobro postupala.
Pa ipak danas imate tamo dosta ljudi koji navijaju za Italiju.
-Ja to ne mislim To onda nisu Hrvati. Znate, mentalitet Istrana je malo drugaciji. Mozda bi oni htjeli biti nesto sto se podudara s njihovim nacinom gledanja, sto je tesko moguce. Ali ja znam jako dosta Istrana koji su iskreni, pravi Hrvati i kojima je Hrvatska glavna.
Spremate li izlozbu u Istri?
-Trebao sam izlagati ali je bio neki nesporazum . Ne znam, necu ulaziti u to ali ruzno su se ponijeli. Obecali su, ali nisu ispunili sto su obecali. Medjutim, ipak cu imati izlozbu u Istri, koju ce organizirati Matica iseljenika.
Jeste li se sreli s nekim slikarom iz Vase generacije!? Ima li koji ziv?
-Sohaj je ziv ali nismo se sreli. Sa g.prof. J. Vanistom sreo sam se s velikim uzbudjenjem.
Vi biste od Hrvatske trebali dobiti stan za donaciju svojih slika.
-Da dat cu 45 slika i dobit cu stan na dozivotno uzivanje, tako je gradonacelnica Dropulic rekla. Nista detaljnije ne znamo, ali gospoda su se zauzela oko toga.
Slikate li jos uvijek?
-Slikam. Ali u zadnje doba, u zadnjih nekoliko godina slikam sjedeci.
Andrija Moskovic







KORALJKA JURČEC KOS ⁄ JOSIP CRNOBORI – CRTEŽI
Zagreb, 2008.
Josip Crnobori rođen u Banjolama kod Pule 1907. godine; u
hrvatskom je slikarstvu bio prisutan desetak godina, prije odlaska
u emigraciju. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti
u Zagrebu u klasi Marina Tartaglie 1935., a već 1937. samostalno
je izlagao u Galeriji Ulrich. Očekivalo se da će postati
jednim od nastavljača Tartagline škole, međutim, okrenuo se
ugođajnom slikarstvu, odmaknutom od tadašnjih Tartaglinih
preokupacija. Likovni kritičari koji su pratili Crnoborija prvih
godina, po završetku Likovne akademije, bili su Ivo Šrepel
i Verena Manč. Isticali su smisao mladog slikara za tonske
harmonije i lirski pristup motivu.1 Na Venecijanskom bijenalu
1942. g. Josip Crnobori je izložio Proljetni pejzaž, a poslije
njegove samostalne izložbe u Trstu 1946., koju je pratio katalog
i druga izložbena dokumentacija, razvoj slikareva talenta
u emigraciji uglavnom ostaje nepoznanicom. Pišući o
Crnoboriju u najopsežnijemu prikazu hrvatskog slikarstva 20.
stoljeća, Grgo Gamulin je zaključio: „Znamo da je u vrijeme
okupacije slikao šumske motive i da je 1942. na venecijanskom
biennalu bio spominjan njegov Proljetni pejzaž koji je
‘dominirao paviljonom’. Postoji u dokumentaciji Arhiva za
povijest umjetnosti niz fotografija venecijanskih veduta, postoje
i katalog i kritike njegove izložbe u Trstu za koje smo
još čuli prije nego što je nestao s našeg obzorja… Čini mi se
da nam nedostaje upravo njegov ’le paysage intime’ i uopće
tonsko slikanje predmeta oko sebe i prirode; i ne samo slikanje
nego i doživljavanje svijeta u nijansama...“ 2
Crnoborijevi učitelji i uzori bili su Tomislav Krizman, Maksimilijan
Vanka i Marino Tartaglia. Krizman i Tartaglia kontinuirano
su izlagali na izložbama Proljetnog salona, revijalnoj
likovnoj smotri koja je davala široku promotivnu osnovu novim
orijentacijama u slikarstvu poslijeratnog Zagreba.3 Treća
i najduža faza Proljetnog salona trajala je od 1921. do 1928.,
i bila je obilježena slojevitim kompleksom realizama koji su
tada bili aktualni ne samo u hrvatskom slikarstvu nego i u
europskom. U to doba Picasso se vraća figuraciji, aktualan
je neoklasični interes Andrea Deraina, a s obzirom na to da
se određeni broj hrvatskih slikara školovao u Parizu, to je
usmjerenje ostavilo utjecaja u hrvatskom slikarstvu. To razdoblje
možemo dobro ilustrirati slikom Tri Gracije Crnoborijeva
uzora Milivoja Uzelca, koja se smatra vrhuncem njegova
neoklasičnog interesa. Proljetni salon gasi se 1928.
godine, no ono što će uslijediti odmah nakon toga na neki
je način već naznačeno na njegovim posljednjim izložbama.
U posljednjim salonskim godinama pojavljuju se umjetnici
koji najavljuju nova kretanja koja će svoju puninu dobiti u
djelovanju Udruženja umjetnika Zemlja, samo godinu dana
nakon posljednje izložbe Proljetnog salona.4 Upravo su to
bila ključna događanja na hrvatskoj likovnoj sceni koja su bitno
obilježila vrijeme Crnoborijeva školovanja na zagrebačkoj
Akademiji likovnih umjetnosti. Ipak, orijentacija prema
neoklasičnoj komponenti realizma Marina Tartaglie, koja se
pojavila još početkom dvadesetih godina, a osobito na njegovim
mrtvim prirodama, nije imala utjecaja na umjetničko
sazrijevanje Josipa Crnoborija, iako mu je Tartaglia bio profesorom.
Crnobori je, međutim, uvijek bio hvaljen i poznat
kao jedan od najboljih učenika Marina Tartaglie. Veći utjecaj
na Crnoborijev rukopis od spomenutih slikara, a još više na
kompoziciju njegovih djela, imao je Milivoj Uzelac. Kad god
je imao prigodu, u rijetkim intervjuima, izreći osobno mišlje-
3 Reberski, Ivanka. Realizmi dvadesetih godina u hrvatskom slikarstvu.
Magično klasično objektivno. Institut za povijest umjetnosti, Artresor
studio, Zagreb, 1997., str. 27.
4 O Proljetnom salonu detaljnije u: Prelog, Petar. Proljetni salon 1916-
1928., katalog izložbe, 12. 4. 2007. – 20. 5. 2007., Umjetnički paviljon,
Zagreb, 2007.
7
nje, Crnobori je uvijek isticao Milivoja Uzelca, a ne Tartagliu.5
Poznavanje slikarstva Milivoja Uzelca, primjerice Poluakta
crnice, iz zagrebačke Moderne galerije ili Akta s voćem, vidi
se u Crnoborijevim kompozicijama, a tema ženskog
akta ili skupine ženskih aktova pojavljuje se obrađena
na srodan način. S druge strane, mišljenje Crnoborijevih
suradnika i prijatelja iz „argentinskih dana“
drugačije je od autoričina. Hrvoslav Ban tvrdi da je
na umjetnika najviše utjecao Marino Tartaglia. Iz njegove
perspektive, i perspektive njegova naraštaja,
sjećanje je to na „Kazališnu kavanu“ u kojoj je Tartaglia
najčešće sjedio s Jozom Kljakovićem, te ga se
sjeća kao ‘gospodina s dugoljastim, otmjenim licem
i vječnim smiješkom na usnama...‘ 6
Na retrospektivi Marina Tartaglie u Klovićevim dvorima
2003. ponovo se pokazalo, kao i na retrospektivi
održanoj 1975. godine,7 da Tartaglia, svojim zanimanjem
za intimizam početkom četvrtog desetljeća
XX. st., kada slika tri motiva – od kojih je dva (pogled
s prozora i cvijeće) stalno slikao i Crnobori –
nije, osim temom, ni na koji način utjecao na svoga učenika.
Crnobori, naime, nije nikad uspio u potpunosti svesti svoj
interes na redukciju ili osnovnu organizaciju prostora, osim
možda upotrebom inkarnata (crno, bijelo, smeđe). S druge
strane, izložba Zvonka Makovića Avangardne tendencije u
hrvatskoj umjetnosti,8 pokazala je mogućnost pristupa motivu
preoblikovanjem avangardnih obrazaca u Milivoja Uzelca
i Marina Tartaglie; Josip Crnobori takav pristup motivu nije
mogao pratiti. Crnobori je na svoj način interpretirao poznate
mu Uzelčeve aktove, od kojih je jedan – Model iz 1933.
– nedavno bio izložen na izložbi Zbirka 100 vrhunskih djela
5 Tenžera, Marina. Vraćam se gradu uz koji me vežu najljepše uspomene.
„Vjesnik“, Zagreb, 15. 11. 1998., str. 26.
6 Ban, Hrvoslav. Jubilejski zapisi: portreti Josipa Crnoborija i Demetrova
ulica, „Hrvatska revija“, br. 32, svezak 4, 1982., str. 628.
7 Čorak, Željka. Maroević, Tonko. Katalog retrospektivne izložbe „Marino
Tartaglia“, Zagreb, 1975., str. 21.
8 Maković, Zvonko. Avangardne tendencije u Hrvatskoj: od slike do koncepta.
Katalog izložbe „Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti“,
Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007., str. 29.
Studija ženskog akta
Kat. br. JC 70
8
hrvatske umjetnosti od 1850. do 1950. iz fundusa Narodnog
muzeja u Beogradu.9
Odlaskom iz Hrvatske, u Italiju i potom u Argentinu, Josip
Crnobori više nema kontakt s hrvatskim umjetnicima, izuzev
s nekolicinom u iseljeništvu. U tom smislu, Crnoborijev slikarski
i crtački pristup ne može se izravno povezivati s temeljnim
strujanjima u hrvatskom slikarstvu poslijeratnog
razdoblja. Slikar svjesno nije sudjelovao u modernim nastojanjima,
čak niti za vrijeme boravka u New Yorku,10 jednom
od važnih umjetničkih središta, gdje je kasnih sedamdesetih
godina njegov likovni jezik, kao i njegovih prijatelja, slikara iz
Buenos Airesa, bio upadljivo arhaičan.
U Buenos Airesu Crnobori se družio sa Zvonkom (Zvonimirom)
Katalenićem, Žarkom Šimatom, Barom (Barbarom)
Remec koja mu je bila i učenica, te sa Zdravkom Dučmelićem.
11 Spomenuti autori, uz Jozu Kljakovića i Gustava Likana,
ostavili su neistražen opus, a podaci o njihovu umjetničkom
djelovanju izvan domovine teško se nalaze. Tek od
1992. evidentirani su pri Hrvatskoj iseljeničkoj pinakoteci i
umjetničkoj kartoteci u sklopu Hrvatskoga iseljeničkog arhiva
i knjižnice u Buenos Airesu.
Od trenutka odlaska u inozemstvo 1946., osim izložbe 1992.,
koju mu je u odsutnosti priredila Družba „Braće Hrvatskoga
Zmaja“, odnosno, do 1998. g. i njegove izložbe u Zagrebu,
nazvane Povratak slikara, nije bilo veće Crnoborijeve prisutnosti
na hrvatskoj likovnoj sceni. Spomenuta izložba u Muzeju
grada Zagreba, preko tekstova Žarka Domljana i Josipa
Vanište,12 prva je pokazala potrebu vraćanja slikara u korpus
hrvatske povijesti umjetnosti. S druge strane, 1997. godine,
Darko Glavan je u uvodnom tekstu za izložbu u Galeriji Klovićevi dvori postavio konkretan problemski zadatak
i upozorio na potrebu valorizacije rada tog slikara, kao i
drugih umjetnika koji iz različitih razloga dugi niz godina nisu
sudjelovali u hrvatskom likovnom životu.13 Naposljetku, izložba
djela Josipa Crnoborija u Galeriji Klovićevi dvori 1998.14
bila je prvi veći korak u upoznavanju slikareva stvaralaštva,
a po zatvaranju zaključena je darovnicom. Na temelju odluke
Gradskoga poglavarstva Grada Zagreba15, darovnica akademskog
slikara Josipa Crnoborija je prihvaćena. Ugovorom
o darovanju, sklopljenom u prosincu 1998.16, Grad Zagreb
postao je vlasnikom Zbirke umjetničkih djela akademskog
slikara Josipa Crnoborija, koja se od tada čuva, obrađuje i
izlaže u Galeriji Klovićevi dvori.17 Zbirka se može razgledati
na internetskoj adresi: http://crnobori.mdc.hr/index.html
čime je Muzejsko-dokumentacijski centar pridonio ozbiljnijoj
mrežnoj prisutnosti muzejskih sadržaja zbirki darovanih Zagrebu.
Dvojezično obrađeni podaci iz M++, odnosno iz cjelovitoga
muzejsko-informacijsko-dokumentacijskog rješenja
koje omogućuje jednostavnu i pouzdanu računalnu obradu
muzejske dokumentacije, drugim riječima, integrirane obrade
primarne, sekundarne i tercijarne muzejske dokumentacije
te fleksibilan pristup bazi podataka, pretraživanje i nadzor
nad sadržajem postali su dijelom promocije zbirke i stručnog
rada kustosa. Tako je omogućen osobni izbor iz baza podataka
i komunikacija s posjetiteljima mrežnih stranica18, što se
pokazalo važnim u dopuni podataka bitnih za zbirku, kao i u
promišljanju kulturnog razvoja grada.19
13 Glavan, Darko. Iseljene, izdvojene i sakrivene slike, katalog izložbe
Hrvatski obzori, lipanj-srpanj 1997., MGC Klovićevi dvori, Zagreb, 1997.,
str. 9.
14 Rauter Plančić, Biserka. Povratak slikara, katalog izložbe, Galerija Klovićevi
dvori, Zagreb, 1998.
15 klasa 612-02/98-01/3 urbroj: 251-01-01/6-98-2 od 30. 11. 1998.
16 klasa 612-02/98-01/3, urbroj: 251-01-01-98-2
17 Kustosicom zbirke autorica ovoga teksta imenovana je odlukom ravnatelja
2000. g.
18 Zgaga, Višnja. „E-muzeji“. Info-trend on-line, Zagreb, br. 125/10/2004/
http://www.trend.hr/clanak.aspx?BrojID=35&KatID=10&ClanakID=441
19 O tome više u: Mihalić, Veljko. Donacije umjetničkih zbirki gradu Zagrebu
1946.- 1998. – Inačica kulturnog razvoja, magistarski rad, Filozofski
fakultet, Odsjek za informacijske znanosti, Zagreb, studeni 2007., str.
168 – 171.
10
Ipak, sve spomenute izložbe i inicijative nisu utjecale na pojavljivanje
većeg interesa za Crnoborijevo slikarstvo.20
U Zbirci akademskog slikara Josipa Crnoborija, koju je donirao
Gradu Zagrebu, čuva se 37 crteža. Dva crteža imaju
avers i revers. Svi crteži preuzeti su bez datacije. Inventarne
oznake pridijeljene su radovima slijedom od
JC 56 do JC 92, kao nadogradnja prvog i osnovnog
popisa djela, a temeljem kojega je sastavljena darovnica
Gradu Zagrebu. Taj popis je, u prigodi slikareva
povratka u Zagreb, sastavila kustosica Biserka Rauter
Plančić, i bio je osnovom za nastavljanje rada na primarnoj
dokumentaciji.
Crteži iz zbirke mogu se grupirati u pet tematskih cjelina:
portreti, aktovi, studije, skice i mrtve prirode.
Stilski su ujednačeni, a kronološki se mogu razvrstati
na studije anatomskih detalja, nastale u doba slikareva
pohađanja zagrebačke likovne akademije kasnih
dvadesetih godina XX. st., do predložaka za veće
kompozicije (izvedene u uljima na platnu) i portrete
nastale prema fotografijama ili portrete naručitelja,
koji su nastali poslije odlaska u Argentinu, između 1947. i
1980. g. Najveće dimenzije pravilnoga pravokutnog papira
na kojemu su crteži iznose 315 x 220 mm. Iznimka je velika
skica za fresku u hodočasničkoj crkvi Majke Božje Bistričke
u Mariji Bistrici u pastelu i olovkama u boji (inv. br. JC 60),
dimenzija 587 x 878 mm.21
Svi su crteži uglavnom orijentirani okomito, s iznimkom spomenute
skice za fresku i manjeg broja crteža ženskih aktova,
odnosno školskih skica kao što je Studija ruku 22. Crnoborijevi
su crteži rijetko izlagani pa su većinom nepoznati likovnoj
20 Posljednja izložba Crnoborijevih radova, čiji je autor Nikola Albaneže,
održana je u Velikoj Gorici 2004. godine. Albaneže, Nikola. Josip Crnobori,
katalog izložbe, Galerija Kordić, Velika Gorica, 2004.
21 O izradi freske vidi: Baričević, Marina., Branka Frangeš Hegedušić,
Zagreb, 2007., str, 41-42.
22 Ta studija srodna je skici Oskarau Galeriji Klovićevi dvori postavio konkretan problemski zadatak
i upozorio na potrebu valorizacije rada tog slikara, kao i
drugih umjetnika koji iz različitih razloga dugi niz godina nisu
sudjelovali u hrvatskom likovnom životu.13 Naposljetku, izložba
djela Josipa Crnoborija u Galeriji Klovićevi dvori 1998.14
bila je prvi veći korak u upoznavanju slikareva stvaralaštva,
a po zatvaranju zaključena je darovnicom. Na temelju odluke
Gradskoga poglavarstva Grada Zagreba15, darovnica akademskog
slikara Josipa Crnoborija je prihvaćena. Ugovorom
o darovanju, sklopljenom u prosincu 1998.16, Grad Zagreb
postao je vlasnikom Zbirke umjetničkih djela akademskog
slikara Josipa Crnoborija, koja se od tada čuva, obrađuje i
izlaže u Galeriji Klovićevi dvori.17 Zbirka se može razgledati
na internetskoj adresi: http://crnobori.mdc.hr/index.html
čime je Muzejsko-dokumentacijski centar pridonio ozbiljnijoj
mrežnoj prisutnosti muzejskih sadržaja zbirki darovanih Zagrebu.
Dvojezično obrađeni podaci iz M++, odnosno iz cjelovitoga
muzejsko-informacijsko-dokumentacijskog rješenja
koje omogućuje jednostavnu i pouzdanu računalnu obradu
muzejske dokumentacije, drugim riječima, integrirane obrade
primarne, sekundarne i tercijarne muzejske dokumentacije
te fleksibilan pristup bazi podataka, pretraživanje i nadzor
nad sadržajem postali su dijelom promocije zbirke i stručnog
rada kustosa. Tako je omogućen osobni izbor iz baza podataka
i komunikacija s posjetiteljima mrežnih stranica18, što se
pokazalo važnim u dopuni podataka bitnih za zbirku, kao i u
promišljanju kulturnog razvoja grada.19
13 Glavan, Darko. Iseljene, izdvojene i sakrivene slike, katalog izložbe
Hrvatski obzori, lipanj-srpanj 1997., MGC Klovićevi dvori, Zagreb, 1997.,
str. 9.
14 Rauter Plančić, Biserka. Povratak slikara, katalog izložbe, Galerija Klovićevi
dvori, Zagreb, 1998.
15 klasa 612-02/98-01/3 urbroj: 251-01-01/6-98-2 od 30. 11. 1998.
16 klasa 612-02/98-01/3, urbroj: 251-01-01-98-2
17 Kustosicom zbirke autorica ovoga teksta imenovana je odlukom ravnatelja
2000. g.
18 Zgaga, Višnja. „E-muzeji“. Info-trend on-line, Zagreb, br. 125/10/2004/
http://www.trend.hr/clanak.aspx?BrojID=35&KatID=10&ClanakID=441
19 O tome više u: Mihalić, Veljko. Donacije umjetničkih zbirki gradu Zagrebu
1946.- 1998. – Inačica kulturnog razvoja, magistarski rad, Filozofski
fakultet, Odsjek za informacijske znanosti, Zagreb, studeni 2007., str.
168 – 171.
10
Ipak, sve spomenute izložbe i inicijative nisu utjecale na pojavljivanje
većeg interesa za Crnoborijevo slikarstvo.20
U Zbirci akademskog slikara Josipa Crnoborija, koju je donirao
Gradu Zagrebu, čuva se 37 crteža. Dva crteža imaju
avers i revers. Svi crteži preuzeti su bez datacije. Inventarne
oznake pridijeljene su radovima slijedom od
JC 56 do JC 92, kao nadogradnja prvog i osnovnog
popisa djela, a temeljem kojega je sastavljena darovnica
Gradu Zagrebu. Taj popis je, u prigodi slikareva
povratka u Zagreb, sastavila kustosica Biserka Rauter
Plančić, i bio je osnovom za nastavljanje rada na primarnoj
dokumentaciji.
Crteži iz zbirke mogu se grupirati u pet tematskih cjelina:
portreti, aktovi, studije, skice i mrtve prirode.
Stilski su ujednačeni, a kronološki se mogu razvrstati
na studije anatomskih detalja, nastale u doba slikareva
pohađanja zagrebačke likovne akademije kasnih
dvadesetih godina XX. st., do predložaka za veće
kompozicije (izvedene u uljima na platnu) i portrete
nastale prema fotografijama ili portrete naručitelja,
koji su nastali poslije odlaska u Argentinu, između 1947. i
1980. g. Najveće dimenzije pravilnoga pravokutnog papira
na kojemu su crteži iznose 315 x 220 mm. Iznimka je velika
skica za fresku u hodočasničkoj crkvi Majke Božje Bistričke
u Mariji Bistrici u pastelu i olovkama u boji (inv. br. JC 60),
dimenzija 587 x 878 mm.21
Svi su crteži uglavnom orijentirani okomito, s iznimkom spomenute
skice za fresku i manjeg broja crteža ženskih aktova,
odnosno školskih skica kao što je Studija ruku 22. Crnoborijevi
su crteži rijetko izlagani pa su većinom nepoznati likovnoj
20 Posljednja izložba Crnoborijevih radova, čiji je autor Nikola Albaneže,
održana je u Velikoj Gorici 2004. godine. Albaneže, Nikola. Josip Crnobori,
katalog izložbe, Galerija Kordić, Velika Gorica, 2004.
21 O izradi freske vidi: Baričević, Marina., Branka Frangeš Hegedušić,
Zagreb, 2007., str, 41-42.
22 Ta studija srodna je skici Oskara