Slikarstvo Jose Bužana:
Seljaci, cigani i portreti tri suglavnaradnapodručja Jose Bužana, ali ne odjeljivavećumjetničkivezana, jerkao što svoje seljačke i ciganske tipove psihološki izvrsno portretira, tako opet i portrete prirodno, živo i tako reći narodno slika.
Joso Bužan je naime sasvim narodan ili "narodski" čovjek, ne samo po gledanju i slikanju nego po svojoj ćudi, osjećaju i mentalitetu sasvim iskreno, bez afektacije ili kakve prikrivene tendencije. "U mom narodu moj život, za moj narod moj rad!" To je uistinu dokazao svojim neovisnim životom i svojim ustrajnim radom.
Kao što ima narodnih i pučkih pisaca, koji se od pukih ilustratora sela i seoskihprilika -udubljujući se sveviše u svojmiljeiljude – razvijaju u psihologei umjetnike, tako se i Bužan od izvrsnog crtača u školiiportretiste u svojojprvojboemskojperijodi, (kad je moraoizanovac raditi) razvio u dubljeg promatrača ličnih crta, naročito oka kao "prozora duše" i to baš kod primitivnijih ljudi, koji su sačuvali prvi i neposredni odraz afekafa aa licu, pa se ne mogu pretvarati i nisu im već crte kulturom nivelizovane kao kod inteligentnijih.
Zatosuovefizionomijezahvalnije, a u njihovu se slikanju može jače raspjevati Bužanova narodna i prirodna duša, koja je u dnu svom njima srodna i bliza. One ga ne samo inspiriraju nego upravo draže, tako da on ima osjoćaj trajne i unutarnje veze s njima, on im se kao starim znancima u nekoj atavističkoj reminiscenciji - smiješi i zato su pretežno njegove slilče s tako drage mu okoline zaodjevene humorom, zdravim i simpatičnim, u kojem on sam uživa: ne, da bi svoje sujete ironizirao, nego upravo veseleći im se. Iza vragoljasta smiješką crne ciganke s bijelim zubima vidite superiorni smiješak slikarev, koji se onda i na vama, također superijorno, odrazi i - efekt je polučen.
No uzalud bi bili ma kako podražljivi motivi iz okoline, a ne bi mnogo koristili i slična ili još veća jeka njihova u duši Bužanovoj kad ne bi Joso Bužan bio rođeni slikar, to jest pjesnik boja. Ovi darovi - urođeni, da ih nazovemo, ili prirođeni - izbijaju kod budućih "bogodanih ljudi" većinom u prvom djetinjstvu. Tako je i naš još sasma mali Joso Bužan rado šarao bojama, gdjegod bi samo do njih došao. Jednom ih neopažen od radnika uzeo, zavukao se na tavan i sve sanduke s njima izmazao, tako da je i batina zaslužio. Ali želja za bojama, za igranjem njihova sjaja, ostala je neutaživa i poslije, pa je on tom svom nutarnjem pozivu ostao vjeran za čitava života, koji mu je inače dosta samostalno tekao.
JosoBužanrodio se 21.11.1873. u Sisku kao činovničko dijete. Tu mu pada najprvo djetinjstvo. Međutim su ga više od Siska privlačili Vinkovci i baka, dobra starica, koja je imala uvijek nešto u pripremi za malog i živahnog Josu. Vinkovce je tako zavolio, da se i poslije često kao đak u njih svraćao, ne samo da se potkoži i zdravlje okrijepi, nego da pase oči i obogati maštu vanredno slikovitom nošnjom vinkovačkog kraja. Odovud je poslije izradio jedne od svojih ponajljepših slika, pojedince i u grupama; tu je postao "šlavonski" slikar, kao što je njegov prijatelj Joza Ivakić "šlavonski" pisac.
Osnovnu je školuBužanzavršio u Zagrebu, kamo mu je otac kao činovnik bio premješten. Interesatno je, da mu je učitelj bio A. Matoš, otac našeg poznatog pisca i satiričara A. G. Matoša i organista Markove crkve. Joso nije bio baš osobit đak, upravo nije htio da bude, što se naročito opazilo u gimnaziji, koju je polazio u Senju, gdje su kao u malom zavodu bili profesori na glasu sa svoje strogosti. Ali to nije mnogo koristilo. Joso Bužan dobivao je "nedovoljne", što više i repetirao razred, ali iz risanja je donio uvijek "izvrstan". Kad bi mu došla volja za crtanje, ne bi išao u školu po nekoliko dana, znao bi se gdje izgubitij pa na osami raditi i - tako je roditeljima postalo sasvim jasno, da od njegova učenja i gimnazije ne će biti ništa. Nije preostajalo drugo, nego dati ga u obrtnu školu (god. 1889.), gdje je Bužan našao pravo korito za svoju mladenačku bujicu. Tu ga je dekorativnom slikanju učio profesor Josip Bauer. Kao đak dobio je među ostalima i tu zadaću, da za stubište kod ulaza u zgradu za bogoštovlje i nastavu izradi kompoziciju u pompejanskom slogu, što je on i učinio na zadovoljstvo pozvanih faktora. Toj njegovoj ornamentici izveli su figuraliku stariji mu drugovi Ferdo Kovačević, Oton lveković i Bela Csikos, ponajbolji naši slikari.
God. 1894. svršio je Bužan obrtnu školu sa svjedodžbom dekorativnog slikara; a koji put je vršio i službu pomoćnog učitelja iz risanja (ornamentike), no nije se htio vezati ni uz kakvu službu, ma da mu je bilo u izgledu mjesto profesora te struke na istoj školi. Kao što mu kao đaku nije prijao strogi školski zrak, tako je i kao mladi slikar žudio za slobodom. Osim toga vukla ga želja za stranim svijetom, da se usavrši. No trebalo je zaslužiti novaca, jer štipendija po svojoj osebitoj ćudi i otvorenom značaju nije mogao dobiti. Zato je rado prihvatio poziv pl. Rubida-Zichya, velikog župana u Varaždinu, da portretira ministra Josipovića, koji je tamo dolazio iz Šalovca, pa još neke privatnike, tako da je uštedio novca i mogao otići u Beč. Ovdje je bio uškoli za kompoziciju i figure prof. Streblowa, kamo bi zalazio prije podne, a popodne bi radio kod industrije za izrađivanje portreta. Tako je nešto i zarađivao, a živio uopće bohemskim životom, družeći se s Hrvatima u Arkaden-kavani, gdje je upoznao j kipara Ivana Rendića.
U to je vrijeme bio već i vjeren s gđicom Adelom Kolarević, kćerkom majora u Vinkovcima, s kojom se g. 1897. i vjenčao, no već iste godine u prosincu umrije mu mlada gospođa, i on se vrati u Zagreb, kamo ga je pozvao akademik dr. FranjoMarković, da izradi portrete bivših Matičinih predsjednika i drugih zaslužnih ličnosti (Mesića, Trnskoga, Torbara, Mažuranića i dr.) Radio je pod nadzorom Markovićevim i morao se strogo držati fotografija, što je sapinjalo njegov umjetnički individualitet, pa je i sam osjećao, da u tim portretima nema onog pravog života, koji bi im dao, da je slobodnije radio. Zanimljivo je u tom pogledu sravniti Matičinu sliku Ivana Trnskoga i njegov kasniji portrait, što ga je izradio za porodicu Trnski, pa da se razabere razlika.
Na osnovu ovih i još nekih drugih radova, dobio je za Rojčeve prve ere atelier u vladinuumjetničkomatelieru, gdje je radio deset godina. God. 1912. oženio se po drugi put s gđicom Marinom ĐakovićizVukovara, umjetnicom u risanjui šivanju, koja je, svršivši studije u Beču, otvorila modni salon i školu u Zagrebu. Sad radi u svom privatnom atelieru posve neovisan i upućen samo na svoju zaradu. Tako je dočekao i 25-godišnjicu umjetničkog djelovanja, koju i nije dao u javnost, osim. što je koncem studenoga u Ullrichovu salonuprirediouspjeluumjetničkuizložbusvojihposljednjihradova. Novinska se kritika nažalost tek djelomično obazrela na ovaj događaj.
Osim bečkih studija značajna su za Bužana i njegova druga putovanja u ostale strane zemlje, naročito u Italiju, koja je od vremena do vremena poduzimao prema uštednjama od prodaje svojih slika. U Rimu je proboravio pola godine radeći kopije prema starim majstorima i prodavajući ili (najviše u Academia reale dei Lincei, Galleria nazionale, Palazzo Corsini, Palazzo Barberini i drugdje). Zadržao se i u Veneciji, gdje je radio akvarele. Neko je vrijeme boravio u Münchenu i u Berlinu, gdje je uz svoj studij i opet bez stipendija, ovlastitom trošku - morao da se bavi i portretiranjem privatnika. Doskora kani da ode i na put u Pariz, da svoju slikarsku spremu sasvim upotpuni.
Dakako da je za ovo vrijeme izlazio sa svojim radovima na domaće i na strane izložbe. Još od g. 1901 izlažeBužan u jugoslavenskimcentrima: Zagrebu, Beogradu, LjubljaniiSofiji, na, svimizložbama, štoih ie priredilo Društvo hrvatskih umjetnika i jugoslavensko društvo "Lada" (od 1905. do 1907.). Osim toga suBužanoviradovi, naravnosamonacionalni, bilizastupaninameđunarodnimizložbama u Berlinu, Beču, Budimpešti (društvo "Nemzeti salon"), VenecijiiPragu, od kojih su neke u tamošnjim listovima bile reproducirane. Strani je svijet mogao tom prilikom da upozna naše slikovite nošnje pa karakteristične domaće tipove i običaje. Od ovih je dvije slike narodnih tipova kupio g. 1905. kralj Petar s Ladine izložbe i odlikovao Bužana redom sv. Save.
Strossmayerova Galerija slika u Zagrebu ima u posjedu Bužanovu grupu hrvatskih seljaka, koju je sama kupila i "prizor na mjesečini" (seljački par), što je za galeriju kupio Franjo Josip I. Osim toga je u istoj galeriji i Bužanova slika "Strossmayer na odru". Crnogorski kralj Nikola kupio je također od Bužana dvije narodne slike.
Dolaskom u Zagreb nije seBužaniznevjeriopučkommiljeu. U zagrebačkoj okolici našao je opet svoj narod: mjesto "šlavonaca" šestinske "kumeke", kod kojih je bilo još više prilike, da se razvije njegov humor.
… Poput talasa zapljusne na scenu cilik gusala, gitara, frula … pa kolo … purgara, kumeka, Cigana, cura i baraba - presavija se … Prebace čaše, posuđe, burad, porazbijaju stolice, pogase svjetiljke - zveket razbijenih stakala - pa se i opet kovitlaju dalje … a kolo trese zemljom i vašarom i gradom i scenom kao potres. Neobuzdana, kanibalska, prepotopna vika … (Ante Kovačić)
Kako je pak Bužan u Beču studirao grupe, to je kraj usavršena oka za portretiranje brzo mogao preći na čitave prizore sa sela: na križanju, u gostionici, oko crkve, kod stola, u kolu, na plesu, ljubavni domjenci itd. Većinomsu to vesele i pustopašne zgode, gdje se ispoljuje "naš čovjek" većma nego kod posla. Bužan voli radost i vedrinu nego li brigu i mrak, jer mu boje vole pjevati, a i njegov smisao za dekorativnost kod svečane nošnje dolazi više do izražaja. Lica su mu staračka jednako mila kao i mladenačka, samo da govore i da nešto kažu, pri čem Bužan uhvati uvijekzgodan i karakterističan momenat, u kojem se odrazuje psihologija njegovih lica. On voli osebujne tipove, koji iskaču nad okolinu tako, da se njihov dojam na okolnim licima opaža kao odsjev. Šaljivdžije, pustopašnici, obijesna muška i ženska lica iz prostoga puka u svom prkosnom istupu, najmilija su mu tema, dok-mu je sentimenialnost i pjesničko nastrojenje prilično strano. Odveć je za to zdrav, prirodan, sirov i realističan, a da nigda ne zapada u naturalizam, kao što ga uopće ne zanimaju nastrani problemi niti modernistična iskakivanja. On ide s narodom, pa je stoga značajno za njegov budući razvoj, da ga u novije doba zaokuplja sveviše prelaz narodne nošnje u građansku, pa: će se njegovi budući sujeti kretati na međi sela i grada, Šestina i Zagreba, da iznese neke tipove, naročito one, koji su živjeli već u gradu, pa dolaze opet na selo.
Umro je u Zagrebu 1936. godine.