Slava Raškaj (punim imenom Friderica Slavomira Olga Raškaj) rođena je 2. siječnja 1877. godine u Ozlju, a roditelji su je skraćeno nazvali Slava. Postala je najsjajnija akvarelistkinja hrvatskoga slikarstva.
Nedugo po rođenju roditelji su primjetili, a liječnici potom potvrdili, da im je kćer gluha i nijema.
1885. s osam godina roditelji je šalju u Beč u školu za gluhonijeme, a iz Beča se vraća 1893. S osamnaest godina, po nagovoru ozaljskog učitelja Ivana Otoića, roditelji je puštaju u Zagreb da uči slikanje kod Vlahe Bukovca, ali Bukovac to odbija. No, Bela Csikos-Sessia prihvaća podučavati Slavu, te ona seli u Zagreb. On ju je nekoliko godina podučavao crtanju, akvarelu, a potom pastelu i ulju.
1898.-1899. u Umjetničkom paviljonu izlagala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika. To je za Slavu izuzetno važna izložba, jer su joj slike bile primljene i postavljene u Umjetničkom paviljonu, a potom i prodane. Nakon toga sudjeluje na izložbi u St. Peterburgu i Moskvi. 1899. vraća se u Ozalj. Od te godine do odlaska u bolnicu Vrapče nastaju djela po kojima je posebno ostala zapamćena.
1900. nekoliko joj je radova izloženo u Parizu na svijetskoj izložbi. Prva samostalna izložba priređena joj je pedeset godina nakon smrti, tek 1957. U prosincu 1901. prvi je put hospitalizirana zbog depresije, a umrla je 29. ožujka 1906. godine u Zavodu za umobolne u Stenjevcu.