Stojan ARALICA slikar i grafičar (Škare kod Otočca, 24. XII 1883 — Beograd, 4. II 1980).
Osnovno je obrazovanje stekao u Otočcu, učiteljsku školu završio u Osijeku.
Još za učiteljevanja povremeno je slikao (1905–1908), zatim je u Münchenu studirao slikarstvo: privatno kod Heinricha Knirra (1909) te na Akademie der bildenden Künste (1910–1914) kod Karla Marra i Ludwiga Hertericha. Grafiku je učio u Pragu (1916–1917). U Zagrebu je otvorio privatnu slikarsku školu i priredio 1920. prvu samostalnu izložbu, a zatim sa Zlatkom Šulentićem 1921. izložbu crteža i slika nakon zajedničkog putovanja po Španjolskoj i sjevernoj Africi. U ovomu ranom stvaralačkom razdoblju (1914–1925) pretežno je slikao portrete (Portret konte Vojnovića, Gustav Krklec) i aktove (Ženski akt, 1914; Tunišanka, 1920; Ležeći akt, 1923) oblikujući izraz u atmosferi münchenske Akademije i secesije, a zatim u smjeru konstruktivnog slikarstva tonskog izraza i čvrste modelacije. Duži boravak u Parizu (1925–1933) i rad u atelijeru Andréa Lhotea (1926–1927) označuju prekretnicu u njegovoj umjetničkoj orijentaciji. Svoj novi likovni izraz A. razvija na dostignućima impresionizma, fauvizma i pariske slikarske škole stvarajući vlastitu poetiku slobodnog i spontanog kolorizma. Najčešće slika pejzaže i vedute s motivima Pariza, Malakoffa, Cassisa i Cagnesa brzim potezima kista, pastoznim namazima i svijetlim intenzivnim bojama. Sudjelovao je na izložbama pariskih salona (Salon d’Automne 1927, Salon des Indépendants 1928, Salon des Tuileries 1930), a 1931. i u galeriji Bernheim-Jeune s Markom Čelebonovićem, Milom Milunovićem i Milivojem Uzelcem na izložbi Četvorice (Exposition de quatre peintres yougoslaves), koju je francuska kritika zapazila kao vrijedan prinos jugoslavenskih umjetnika pariskoj slikarskoj školi (Ženski akt, 1926; Mrtva priroda, 1926; Malakoff, 1927; Motiv iz Saint-Tropeza, 1930). Povratkom u Zagreb počinje njegovo treće stvaralačko razdoblje (1933–1941) i drugi boravak u zagrebačkoj umjetničkoj sredini gdje samostalno izlaže 1933. i 1937, a sudjeluje i na skupnim izložbama: Slika motive Dubrovnika, Pelješca, Orebića, Korčule, Komiže, Otočca, Škara i Samobora intenzivirajući svoja pariska likovna iskustva do najneposrednijega kolorističkog izraza. Radi portrete (Bela Krleža, Andrija Štampar) i mrtve prirode proširujući tematiku interijerima toplih boja i vedrih bonnardovskih ugođaja. Ostvaruje djela novih kolorističkih harmonija (ljubičastih, narančastih, žutih, crvenih i zelenih) s izrazitim karakteristikama životnog i stvaralačkog optimizma (Mlini, Dama u vrtu, Žena sa slamnim šeširom, 1934; Motiv s Korčule, 1937; Mrtva priroda na balkonu, 1938; Škare, 1940). Njegovo četvrto stvaralačko razdoblje, (1941–1948) počinje odlaskom u Beograd. Isprva je,u vrijeme rata, bilo ograničeno na slikanje portreta, skica i studija. Uz Beograd su ga i ranije neposredno vezivale umjetničke grupacije Oblik (1926) i Dvanaestorica (1937). Nakon boravka u Švedskoj (1946–1948), gdje je slikao laponske pejzaže s valeurima zeleno-modre sjevernjačke svjetlosti, A. stalno djeluje u beogradskoj umjetničkoj sredini. Izlaže samostalno, s ULUS-om (od 1945) i grupom Šestorica (1954). Njegov rad obilježuju tendencije prema novim tehničkim postupcima (široki namazi boje u slojevima) i likovnim sintezama. Od 1957. povremeno boravi i radi u Rovinju, skicira istarske motive koje slikarski razrađuje u atelijeru, ponekad u vlastitoj varijanti apstraktnog ekspresionizma (do 1963). Poslije prevladavaju tonovi hladnije palete i slikarski postupak kojim Aralica ostvaruje, posebno u pejzažima Like, osebujne kromatske cjeline. Posljednjemu stvaralačkom razdoblju (1948–1980) pripadaju: Beogradski krovovi, 1952; Motiv iz Malog Lošinja, 1953; Portret Brane Petronijevića, 1954; Švica u Lici, 1958; Autoportret, 1959; Put, 1961; Žuto cvijeće, 1963, Autoportret, 1967; Lički bregovi, 1969; Istarske masline, 1969; Ljubičasti tanjir, 1970; Motiv iz Like, 1972; Jesen u Lici, 1972; Interijer, 1973; Osamljena maslina, 1973. Za istaknutu umjetničku djelatnost dodijeljena mu je Oktobarska nagrada grada Beograda 1959, Sedmojulska republička nagrada za životno djelo 1963, Nagrada AVNOJ-a 1973. Odlikovan je Ordenom rada sa crvenom zastavom i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Redoviti član SANU, dopisni član JAZU. God. 1980. otvorena je memorijalna zbirka »Stojan Aralica« u Otočcu. — Samostalno je izlagao u Zagrebu 1920, 1921 (sa Z. Šulentićem); 1929, 1933, 1937, 1939, 1961/1962, 1973; Osijeku 1920, 1940; Karlovcu 1926; Beogradu 1929, 1935, 1951, 1958, 1962, 1963, 1973; Pragu 1932/1933; Splitu 1935; Stockholmu 1948; Vrbasu i Somboru 1971; Otočcu 1979. i 1980. Sudjelovao je na važnijim skupnim izložbama u Parizu (Salon d’Automne 1927, Salon des Indépendants 1928, zatim su slijedile: Izložba četvorice jugoslavenskih slikara 1931, Jugoslavenska umjetniča izložba 1932); Londonu (Izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva) 1930; Göteborgu (Grupa švedskih slikara) 1930; Sofiji, Plovdivu, Pragu (izložbe grupe Oblik) 1934; Beogradu: Prolećne izložbe jugoslovenskih umetnika 1935–1940; Grupa Dvanaestorica 1937/1938, 1938/1939; I izložba ULUS-a 1945, 1948; Grupa Šestorica 1956; I oktobarski salon 1960; I, II i III trijenale likovnih umetnosti 1961, 1964. i 1967; Umetnici članovi SANU, 1980; Zagrebu: Godišnja izložba zagrebačkih umjetnika 1935, 1936; Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938/1939; XV izložba grupe hrvatskih umjetnika 1940; Grupa Šestorica 1954; Tuzla (lzložba jugoslavenskog portreta) 1967. Djela mu se nalaze u Zagrebu u Modernoj galeriji i Galeriji suvremene umjetnosti, u Beogradu u Narodnom muzeju, Muzeju savremene umetnosti i Muzeju grada Beograda, Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Galeriji umjetnina u Splitu i u drugim jugoslavenskim i inozemnim zbirkama. U Otočcu je u Spomen domu 1979. osnovana posebna zbirka slika S. Aralice. — Aralica je svoj umjetnički izraz razvijao u različitim evropskim centrima i u različitim kulturnim podnebljima na studijskim putovanjima ili dužim boravcima u Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Švedskoj i Jugoslaviji. U traganju za bojama i svjetlom, njihovim promjenama i konstantama, otkrio je osebujan mediteranski kolorit ostvarujući u pejzažima Dalmacije, Istre i Like znamenita djela našega suvremenog kolorističkog slikarstva.